OCJENJIVAČKI SUD HRVATSKOG PROGRAMA

Stefan Ruzowitzky

(Beč, 1961), studirao teatrologiju, medije, film i povijest. Od 1987. radi kao freelance redatelj, scenarist i urednik za televiziju, na dokumentarnim filmovima, komedijama i emisijama uživo. Početkom 1990-ih režira glazbene spotove za bendove poput The Scorpions, No Mercy ili Justina Timberlakea/NSYNC (nominacija za Najbolji spot / MTV SAD). Režirao je reklame za klijente poput Wrigley’s, McDonald’s, MasterCard i T-Mobile, za koje je osvojio mnogobrojne nagrade. Svoj prvi dugometražni film Tempo završio je 1996. Njegov film Nasljednici 1998. postao je festivalski hit na festivalima poput onih u Tellurideu, New Yorku i Torontu, osvojio je više od 20 nagrada na međunarodnim festivalima. Film Anatomija postao je najveći hit na kino-blagajnama u Njemačkoj 2000., a Krivotvoritelji koje je napisao i režirao 2008. osvajaju nagradu Oscar. Njegov film Grad prokletih 2020. osvojio je nagradu publike na Međunarodnom filmskom festivalu u Locarnu.

Rita Di Santo

je filmska kritičarka, programska selektorica koja radi na razvijanju scenarija i filmskoj kritici, a radila je kao urednica 35mm. Živi u Londonu te redovito piše za britanske novine i časopise (Daily Mirror, The Tribune, Morning Star, Culturale Matters). Potpredsjednica je FIPRESCI-ja i članica Critics’ Circle Ujedinjene Kraljevine. Bila je članica žirija na najcjenjenijim filmskim festivalima, uključujući one u Torontu, Veneciji, Berlinu, Moskvi i Cannesu – tri puta.

Zrinko Ogresta

hrvatski filmski redatelj i scenarist, doktor umjetnosti i redoviti profesor filmske režije na zagrebačkoj Akademiji dramske umjetnosti te član Europske filmske akademije sa sjedištem u Berlinu. Autor je cjelovečernjih igranih filmova intimističko-psihološke orijentacije, koji su prikazivani i nagrađivani na uglednim međunarodnim i ovdašnjim festivalima (Berlin, Venecija, Karlovy Vary, London, Montpellier, Haifa, Denver, Milano, Pula, Moskva itd.). Osobito se ističu nominacija za Europsku filmsku nagradu u kategoriji debitantskog filma za film Krhotine, najuglednija svjetska televizijska nagrada Prix Italia za film Isprani, Srebrni kristalni globus na festivalu u Karlovym Varyma za film Tu i posebno priznanje na Berlinaleu za film S one strane. Od osam njegovih cjelovečernjih igranih filmova čak četiri su nagrađena Velikom zlatnom arenom za najbolji film na Pulskim filmskim

festivalima (Isprani, 1995, Tu, 2003, S one strane, 2016, Plavi cvijet, 2021).

Miran Miošić

(Dubrovnik), na ADU diplomirao Filmsku i TV montažu, a na sveučilištu UCLA u Los Angelesu stječe zvanje magistra filmske umjetnosti. Kao montažer TV serija i igranih filmova (među kojima je i nagrađivani Kralj lopova) radio u Los Angelesu a montirao je i druge nagrađene naslove kao što su Buick Riviera Gorana Rušinovića, Like Sunday Like Rain Franka Whaleya, Kajmak i marmelada Branka Djurića, Ribanje i ribarsko prigovaranje Milana Trenca, Glasnije od oružja Miroslava Sikavice, This Game is Called Murder Adama Shermana. Redatelj je dramskih serija Kazalište u kući i Markov trg, glazbenih emisija Music Stars i Pet minuta slave, a dobitnik je brojnih međunarodnih nagrada kao redatelj animiranih filmova Skriveni talent i Bijela vrana. Član je američkog Udruženja filmskih montažera (MPEG). 1999. montira prvi hrvatski film završen na računalu – Dubrovački suton Željka Senečića

 a od 2000. radi na ADU u Zagrebu kao profesor i kao gostujući profesor na desetak svjetskih Sveučilišta (FAMU – Prag, Film Universitat – Berlin, PWSFTviT – Lodz, UCLA – Los Angeles…). Utemeljitelj je i prvi voditelj najveće svjetske visokoškolske radionice iz filmske montaže European Editing Masterclass, 2010.

Marija Škaričić

(1977), kazališnu karijeru započela kao srednjoškolka u Gradskom kazalištu mladih u Splitu. Diplomirala je glumu na ADU u Zagrebu 2003.,  nakon čega je profesionalno angažirana u brojnim kazališnim projektima u Zagrebu, Rijeci i Splitu u režijama poznatih kazališnih umjetnika. Prvu veliku filmsku ulogu ostvarila je 2004. u filmu Ta divna splitska noć Arsena Ostojića, a uloga narkomanke Maje donosi joj prvo Srce Sarajeva za najbolju glumicu. 2005. igra u hrvatskom hit-filmu Što je muškarac bez brkova Hrvoja Hribara. 2006. za ulogu Ane u švicarskom filmu Gospođica Andree Štake ponovno osvaja nagradu za najbolju glumicu na Sarajevo Film festivalu. 2009. angažirana u filmu Shahada njemačkog redatelja Burhana Qurbanija, premijerno prikazanog u službenoj konkurenciji Berlinalea. 2010. naslovnu ulogu odigrala je u filmu Dalibora Matanića Majka asfalta, za koju je

višestruko nagrađivana, među ostalim priznanjem Shooting Star na Berlinaleu kao jedna od deset najboljih europskih mladih glumaca. 2011. surađuje s ukrajinskom redateljicom Dariom Onyschenko u igranom filmu Eastalgia. U razdoblju od 2018. do danas odigrala je četiri glavne uloga: u mini seriji Uspjeh oskarovca Danisa Tanovića, igranim filmovima Grudi crnogorske redateljice Marije Perović, Mare Andree Štake, prikazanom 2020. na Berlinaleu, te Tragovima Dubravke Turić. Za ulogu Mare nagrađena je trećim Srcem Sarajeva. Pedagoški rad na Akademiji dramske umjetnosti započinje 2010. U umjetničko nastavno zvanje izvanredni profesor izabrana je 2020.

Skip to content